Ko kaže da se jedino sa neba može videti?
Treba sesti tako da ti se pogled otvori samo onoliko koliko je dovoljno da vrh brda u zenicu stane.
Kraj otvorenih vrata. Na stolicu sa naslonom. Stolicu za ljuljanje.
Odupirati se tabanima obuvenim samo u šarene, tople, zimske čarape, srolane oko članka, o stari prag. Ponekad prstima u čarapama dodirnuti sneg u koji je zamočena polovina praga. Štangla čokolade zamočena u šećerni prah. U snegu stopa visoke, uske čaše. U čaši zlato uhvaćeno u destilovanu dugmad grožđa. Mirno.
Ramena u džemper, bokove u šorts. Kosu u rep. Naočarima šiške da se drže.
Tankovratom kašičicom u sladoled kao u greh. Polako, vrhom, povlačiti preko sleđene površine limuna, sakupiti do pola i doneti do usana. Ako se gornja usna ne zaledi, a donja ne zapali – ne umeš da jedeš sladoled. I nemoj.
Kad stigneš do treće po redu, ili, ako ti je teško brojati, kad je samo limun ono što osećaš na zubima i u nosu... spusti staklenu činiju sebi u krilo. Ne plaši se da će se prevrnuti. Ako se plašiš, sladoled ćeš otopiti.
A još se ne vidi. Još nije vreme za topljenje.
Prelomi se u struku. Dohvati čašu. Otpij gutljaj. Daj grožđu vremena da se upozna sa limunom. Daj limunu vremena da zavede grožđe. Onda otpij gutljaj sledeći. Vrati čašu u sneg kraj praga.
Zaljuljaj se. Zatvori oči. Ako ti se u glavi ne premetne ono što je bilo sa onim što će biti – ne umeš da se zaljuljaš na stolici. I nemoj.
Otvori oči. Pogledaj da li je vrh još uvek tamo gde je bio, posred tvoje zenice. Ako jeste, umiri stopala i stolicu.
Zahvati u limun još tri – četiri puta. Usta će da se zalede, a krilo da se zagreje. Stopalima će biti hladno, a bokovima toplije.
Sladoled spusti bilo gde. Čašu sa vinom u prstima zadrži.
Pogled na vrh.
Sad će.
Kad prineseš rub čaše liniji gornjeg ugriza, pojaviće se zlatni trag.
Rečeno je: ko kaže da samo sa neba može da se vidi?
Može i odavde.
Na donjoj ivici neba, na razmeđi oblaka i planinske kote zlatni krst. Na njemu tvoje ime.
No comments:
Post a Comment